Imaginativne preobrazbe pjesme

Teško je biti objektivan kad je riječ o stvarnosti koju živimo. Naš doživljaj svijeta pun je zanosa „bez pokrića“, jer sve je podvrgnuto našem subjektivnom viđenju, našem izboru koji nas usmjerava, gotovo određuje naše bavljenje stvarnošću. Zanositi se nečim i prepustiti se toj halucinaciji osjetila, čijoj se mnogoglasnosti, očekivanoj polifoničnosti, prepuštamo, znači zanemariti psihički habitus objektivnosti koja traži temeljitost misli, koja ne zazire od suspektnosti. Zaključak bi bio: ironijski otklon od stvarnosti je moranje našega početnog izbora. Dakle, mjerom objektivnog i prihvaćenog iskustva slijedi otvaranje životu.

Pjesnik Tomislav Domović najnovijom je zbirkom Imperativi (s kojom usporedno izlaze i izabrane pjesme Žeravica) zakoračio u mnogoglasje hrvatske suvremene lirike. Učinio je to entuzijastički tražeći u svim porama života nešto što potiče, što na poseban način aktivira imaginaciju stiha. Javivši se u hrvatskoj poeziji sa tada zapaženom i za ono vrijeme neobičnom knjigom Heretik na 10 načina (nagrađena Goranovim vijencem 1987), da bi se nakon desetak zbirki pojavio s osebujnom i opet nesvakidašnjom zbirkom Imperativi. Pjesme su to osmišljene ponavljanim glagolima u naslovu (pjevaj pjevaj, padaj padaj, bubri bubri, briši briši, zvoni zvoni). Iako udvostručeno aktivne i osvježeno temperamentne, pjesme ne izriču zapovjednost, ne donose nametljivost moranja, već su poticaj razmišljanjima, otvorene preobrazbama života: „pjevaj pjevaj / melodije već su stvorene / na zategnutim sunčanim strunama / u oblom kamenju na dnu rijeke / u visinama / u ljubavi koja ne odlazi“ (pjevaj pjevaj).

Maestralno birajući riječi Domović ih komponira u nove poetske slike koje postaju tako novo prebivalište jezika koji će iznova nadahnut osmisliti aforistične poruke stvarnosti.

U poeziji najvažnija je riječ, metaforika riječi, njezin autentični ritam, simbolika značenja u novom kontekstu. Stoga ću se složiti s piscem pogovora, pjesnikom Miroslavom Kirinom, koji ističe „ kako je riječ o Domovićevu dosad najzrelijem i najpročišćenijem pjesničkom rukopisu“ (Obredni učinak pjevanja). Pjesnik Tomislav Domović u zvjezdanim trenucima svojih pjesama osmislio je jasno i transparentno svoje viđenje svijeta, svoj poetski svemir. Pjesnik, bez želje da bude originalan pod svaku cijenu, otkriva privrženost riječima, obnovljenoj poetskoj sintagmi riječi: „sanjaj sanjaj / povijest kao odbačen teret / ljude koji nose život kao nepromočivu kabanicu / među njima i ti grgljaš / čaraš i gataš / dok proroci ostaju bez posla / a iznenadne preobrazbe izlaze iz tunela / kao svijet cijepljen svjetlom“ (sanjaj sanjaj). Domović, graditelj pjesama koje se mogu prepoznati, svaka u svojoj kreativnoj auri, jedina i umnožena, čitatelju na uzdarje: jer, „jedna pjesma to sve su pjesme / pročitaj prijatelju, pročitaj / tu jednu jedinu / i bit će ti jasno / nije poezija bauk kakvim se čini“ (jedna pjesma to sve su pjesme).